THUNDER BLOOOOOOOOOG

LoL... citam evo malo ovaj svoj blog i skuzim da je totalno bezvezan tj. besmislen... neznam jesam li za tim isla ali je meni fora citati sto se desavalo prije godinu dana... pa mi je malo oraspolozilo dan...

Nisam bas bila dobre volje jer eto imam nekih financijskih problema, no onda opet tko nema? Sama sam u stanu... saaaaaaaama.... moj kompjuter je daleko na Vojaku, imam samo ovaj spor cimericin lap top... ali bolje ista nego nista...

stan je poluprazan, skoro sam vec sve odnijela na Vojak i sad kad sam u njemu, kao da tu ne pripada... nema Ernesta (mog malog krampusa), nema kristijana i pere (mojih malih duhova), nema zeljke i ive (moje artimeticko logicke jedinice i upravljacke jedinice), nema moje britanske zastave, nema moje salice na kravicu... samo su zvucnici tu, cetkica za zube i 3 albuma drim tiatera...

imam i jednog novog prijatelja... nisam mu jos smislila ime... to je nekakav pokemon (barem su mi tako rekli).. ima samo oci, a umjesto nosa i ustiju ima koncentricne krugove, za hipnotiziranje... svidja mi se...

brat mi ima djevojku... doslo je i to doba u godini... meni jos ne... nda.. tolko o tome

mama me naljutila... ajmo sad nesto novo...

i wanna feel your body breaking
i wanna feel your body breaking and shaking and left in the cold
i wanna heal your conscience making a change o fix this dying soul

osjecam se goticarski i emoski... bljak

dala sam uvjet za slj. godinu i sad treba ici doma... ne zelim...a i zelim

zasto zelim? zelim se voziti svojim autom... zelim osjetiti cisti zrak u plucima i na licu.... zelim raditi... zelim ne razmisljati sto cu kuhati danas... zelim vidjeti, hraniti, cistiti svoju kornjacicu Azru... zelim da me pas izslini (lol) ... zelim se prosetati po uvali u 6 ujutro dok jos nikog nema i dok je plaza samo moja... nema faksa

zasto ne zelim? ovdje sam slobodnija (gdje ces, s kim, kad, kad ces se vratiti, sto cete raditi, jesi li pospremila sobu), u rijeci, budimo realni, postoji DM, veliki ducani, robne kuce i ostalo... prijatelji nisu na losinju :( ... imam svoj mir i svoju sobu.. zapravo, svoj stan...

al eto... vratit cu se ja =) idem sad papati lubenicu i pogledati neki film.. to je sve sto radim u zadnje vrijeme

Weeehe... evo novi post... da, da...

Evo ipak studiram u Rijeci na Filozofskom (engleski/informatiku) i moram priznati da sam JAKO pogrijesila! Jako, jako, jako...

Rijeka je zapravo super... mislim, super se zabavljam.. imam mali stancic iznad Piramide i super cimericu... Faks je super, odusevila me informatika... Sve se moze rijesiti kolokvijima, profesori su zakon... engleski je isto ok ali eto, fale mi kolokviji, ako nista bar da vidis sto znas...

Drustvo je isto zakon.. uopznala sam zbilja zakon ljude i na faksu i izvan njega i svi su mi jako dragi i zabavni... a sto se tice ljudi s Losinja, rijetko koga sretnem... Doma sam bila 2 puta, cesce se vidim s roditeljima u Zagrebu ili Rijeci nego doma... Evo i danas ce doci jer tata ima neki sastanak, a bratu je rodjendan pa ce nam donijeti torte i kolaca... njam...

Moram mu kupti i poklon.. zazelio je majicu na band dugih rukava i rekao je da pored mog faksa ima trgovina s takvim stvarima ali moram priznati da je ja nikad nisam primjetila, morat cu prosnjofkati danas...

Sestricna je 4.11. rodila prekrasnu djevojcicu Luciju kojoj idem na krstenje za 2 tjedna. Sad je jos uvijek malo dosadna jer samo jede i spava ali bilo mi je fascinantno to malo bice drzati u rukama... tako je sicusna...

Decka nemam... al dobro mi je i bez njega... neznam kako bi jos i njega uklopila u svoj raspored... al da se zaljubim vjerojatno bi

Tenutno izgledam ovako nekako -> jer mi se jako spava... neznam zasto... mislim isla sam spavati u 2 i digla se u 9... nije to tako malo... u 14 je faks... i taaaako...

Je li vam se ikad dogodilo da ste nesto zazeljeli, a mislili da je nemoguce da se dogodi.. i onda se zaista dogodilo? Moje nezadovoljstvo oko biranja faksa? E pa nemoram vise birati

Nisam upala na Uciteljsku akademiju zbog nekakvih pragova, tj. nisam znala da posebno treba prijeci prag za opcu kulturu i posebno za engleski... a jbg.. izgleda da mi ne ide bas opca kultra

I tako mi ostaje jednostavno rjesenje... Cekati rezultate filozofskog u rijeci i ako sam upala JEJ! ako nisam upisati u utorak u 16.00 sto god bude slobodno i normalno na filozofskom u zagrebu...

Mislim da nemoram ni spominjati kako je mama odmah neke otrovne komentare pocela bacati, kao da meni nije vazno da upisem faks.. jadna.. nju je jedinu briga

I tako, evo mene u Rijeci... indstrijskom i sumornom gradu koji mi se nikad nije svidjao... ali eto... ponekad treba prihvatiti stvari koje nam se nude bez pretjerano razmisljanja

Ali eto... vidim da dosta ljudi zivcani zbog upisa... mene zivcira zapravo jedna osoba, bez koje zacudjujuce ne bih uopce bila zivcana a to je moja MAJKA! Njeno kvocanje i razno razni savjeti koje mi dijeli kao da imam 7 godina dizu mi kosu na glavi, pa cak i da ima nesto pametno za reci onaj refleks kolutanja ocima mi se odmah upali... Sreca da pricamo samo preko telefona....

Hmmm... u velikoj sam dilemi... toliko velikoj da sam se danas rasplakala Evo situacije... Na filozofski u zgu necu upasti, bar ne na ono sto sam ja htjela... i toplina oko srca koju sam osjetila kada sam saznala da sam presla prag je jedino sto ce mi ostati vezano uz taj faks...

Situacija na uciteljskoj je da sam 41. ... a 30 ih primaju.... 17 njih koji su ispred mene na uciteljskoj su i ispred mene na filozofskom.... I vjerojatnije ce upisati filozofski ako im se vec pruzila prilika nego Uciteljsku akademiju... to je modul s naglaskom na engleski..tako da mogu upasti

Treci faks je filozofski u Rijeci za koji smatram da sam dobro rijesila, iako jos nemam rezultate....

I eto moje dvojbe... Studirati u Zagrebu, gradu koji volim, medju ljudima koje volim faks koji nema bas pretjerano velik naglasak na ono sto zaista zelim tj. engleski... ili studirati u najodvratnijem gradu koji sam u zivotu vidjela, s istim ljudima koje gledam zadnjih 10 godina, na moru... isto... bez promjena... BEZ IKAKVIH PROMJENA....

Neznam zna li netko kako je zivjeti na otoku... Zamislite frizider, mali onaj, metar sa metar u koji se pokusavate ugurati, nekako se namjestiti u njemu.. ali svaki put jedan dio ispadne van... Mislite kako pretjerujem? Zaboravljate da ne zivite na otoku pa ni neznate! :) Mozda je to jednostavno moja suluda ideja... Birati studij prema mjestu studiranja jer jednostavno sve sto se dotice Rijeke mi se gadi... Imam osjecaj da se nista nece promjeniti... 70 posto moje bivse skole biti ce u i oko Rijeke... Neznam... ne ocekujem nikog da me shvati... Ali ovo je najgora odluka koju cu morat donijeti u svom zivotu...

Studirati ono sto volis, u mjestu kojeg ne volis okruzen ljudima?

ILI

Zivjeti tamo gdje volis, studirati nesto sto te ne zadovoljava?

I BTW... starci zele da zivim s bratom u Rijeci!? Noooo

I jos jedna stvar.. odlucivanje o vlastitoj sudbini.. smjeru u kojem ce ti zivot teci! Iako mislimo da uvijek mi odlucujemo to nije tako... da sam upala samo u Rijeku bila bi to svacija, samo ne moja krivica... da upadnem samo na Uciteljsku opet bi to bila necija tudja krivica... A sada, kada ja trebam odluciti zelim li ici na jug ili na sjever... zaista zelim da netko odluci umjesto mene, tako da njega mogu kriviti ako mi se ne svidi... a ne... sebe...

Bila je zima. Veljača točnije. Hladno je bila ta veljača i nikuda nisam išla bez svojih crvenih rukavica, šala, crnog kaputa i mog tada, ha, nazeblog mozga, očito. Bila sam gutačica. Pitate se čega? Svega... od krvi preko sperme do muškaraca. Bila sam mlada, bila sam zgodna, ali nisam imala sebe. I zato su mi trebali drugi... kako bi me željeli kad već nisam željela samu sebe. Događaj koji mi je promijenio život dogodio se baš te hladne veljače kada sam u svom crnom kaputu žurila po centru Zagreba kao muha bez glave, ne primječujući ništa. Ni prosjaka u haustoru, ni dijete u Nami, nikog, osim svog velikog nosa i uglancanih cipela. Bilo je to jedno od zadnjih doba kada sam se osjećala kao da sve što mi u životu treba su književnost, ja, ja, opet ja i ... orgazam.

45 minuta? MOLIM? 45 minuta… pa ne mogu vjerovati. Pa krenula sam na vrijeme. Prokleti grad i prokleto vrijeme. Prokleti faks. Nesmijem zakasniti na ovaj ispit. Previše sam se trudila. Toliki sati učenja i čitanja da odu uzalud zbog jednog glupog konduktera koji je mislio da ja nisam osoba na pokazu. Idiot. Zašto mu nisam zabila šaku u usta. Dobro je, približavam se Frankopanskoj. Iva je rekla da će me tu negdje čekati. A da, eno je.

„IVAAAaaa.... AAAu!”

ARGH... zašto ne pazi kako hoda!!

„Oprostite gospođice... mmm... ovaj... stvarno mi je žao... evo pomoći ću vam dignuti knjige...“

„Joj, ma ne treba...“

Čovječe pa ovaj tip uopće nije loš. Koje zelene oči ima, aaaa. Topim se! E njega bi rado vidjela u svom krevetu... golog. Hihihi... Gol, ispod plahte, nabreknutog uda, slatkog šapta... Ispit... Ispit! Reci da žuriš i nabaci sramežljiv osmjeh.

„Moram ići, žurim!“

Nemam vremena za razgovor s njim. Hmm.. samo da vidim gdje ide. Od ovoga bi čak nešto moglo i biti. Čini mi se da se iza onih hlača skriva se seksi guza, neobrijana brada... aaaa ježim se! Hmmm... Ušao je u „Solitude“... prvi put primječujem to mjesto. Od ovog Josipa necemo tako lako odustati, ovo je od sada tvoja nova lokacija za učenje, mora se pojaviti barem još jednom.

„Josipa, reci mi da neznaš ništa pa da te mogu obradovati!“

Ma o čem sad to Iva priča?

„Ovaj, ja znam sve Iva... ubila sam se od učenja!“

„Pa, Matija me upravo zvao. Došao je na faks ranije. Šekuljica je otkazao ispit!“

„ŠTAAA? Nemože mi to napraviti! NEEE! I šta sad? Kada ga pišemo?“

Mrzim tog prokletog profesora.

„Pa neznam, ionako nije Šekuljica kriv što mu je žena loša kuharica pa je dobio kornični proljev.“

Hajde, toliko je istina. Ta priča je počela kružiti prije 2-3 dana kada se Šekuljica često pod predavanjima ispričavao zbog odlazaka na wc. Stalno je visio na wcu. Možda ga je kiselina toliko izgrizla da nemože više hodati. Hahahha... Jadan Šekuljica. Sada mi ga je čak nekako i žao. A dobro, ispita nema, nema potrebe za žurbom... Mogla bi svratiti u onaj „Solitude“.

„Nego Iva, da ne stojimo ko kretenuše na cesti, idemo na kavu? Čula sam da je ovaj „Solitude“ jako dobar“

„E Josipa, bi, fakat bi, ali prije nego što smo se srele me nazvao Micko da mi zaželi sreću, pa kako sam mu rekla da nemamo ispit dogovorili smo se da idemo da idemo na ručak. Nadam se da ti nije bad.“

„Ma ne, nije uopće.... Ovaj... I kako je Micko?“

Nije da me zanima ali kada je na temi frendičin dečko uvijek morate biti zainteresirani. Čak i ako to znači slušati glupe romantične izjave i pothvate. Doduše Micko nije loš. Uh, košarkaš, pa da je loš. Ima ruke za koje bih dala prst, visok, sumnjam da mu je i kurac manjih proporcija. Je Srbin, ali SAMNOM u krevetu, ne bi imao puno prilika za razgovor.

„... tako da u preksutra ide u Beograd naći se sa tatom...“

Ah... koliko može mljeti. Daj odi već više. Čovječe tek sam sad skužila koliko je Iva smršavila... Bljak. Di su joj sise, di joj je dupe... Nije ona više žensko. Žensko moram imati obline, zamamne obline. Koliko god mi muškarci tvrdili da ne vole debele cure nikad još nisam vidjela da je netko odbio uzdisati na mom ramenu i ljubiti moje sise.

„...neznam kako ćemo to riješiti. U biti zašto te uopće gnjavim? Idem ja. Ionako kasnim već! Evo ti pusa pa se vidimo! Book!“

Aleluja. Još mi je samo taj njen ruž falio na obrazu. Nego, da provjerimo mi onog komada. Kafić izgleda gadno, ali za muškarce trpim i to. Ah, unutra je barem toplo. Eno ga, sjedi u za onim stolom u kutu, pije čaj. Hmmm

“Bok! Došla sam ti se ispričati. Stvarno mi se žurilo i žao mi je što nisam barem zastala da se ispričam... „

Nabacila sam najumiljatiji smiješak kojeg sam mogla izvući i pognula sam glavu, nevino, to pali na ovim čaj tipovima.

„Ma nema problema, želiš li sjesti?Popiti nešto? Kavu, čaj... nešto jače?“

Kako ima dobre usnice. To bih polizala, zagrizla... ummm... njam... ali nećemo odmah tako.

„Stvarno mi je žao! Hahah... evo opet se ispričavam ali stvarno ne mogu. Moram na fakultet, sigurna sam da znate kakav je studentski život pogotovo u ovom gradu. Zadržite se negdje pet minuta i već na drugo mjesto kasnite petnaest. Ali... svakako ćemo se još vidjeti”

O da bome da hoćemo. Ti si moja sljedeća žrtva i moja lovina. Još jedan mah rukom da me zapamtiš u cijelini i bježi Josipa, bježi doma.

Vratila sam se u kafić već prekosutra sa Shakespearom u ruci. Nije mi se dalo čitati jer nije bilo moje”lovine”, kako sam tada zvala dečke i muškarce koje sam htjela iskoristiti. Pila sam irsku kavu za šankom i čekala njega.

Ah, evo ga. Macane. Sjedi ti samo. OK, primjetio me, sljedeća faza, otvaranje knjige, sada čitaj, u isto vrijeme podučavaš njega o sebi i učiš Shakespeara. Hahahah, savršeno.

Tako su prolazili dani.Prolazile su knjige i predavanja. Irske kave kroz moj želudac. Uvijek me promatrao, izjedao od želje zapravo, a moje veselje je raslo i raslo. Mogla sam vidjeti kako me želi i to mi je bio dovoljan znak. Nisam zapravo znala ništa o njemu ali sam se potrudila da konobar sazna barem moje ime i prezime izgovarajući ga glasno par puta praveći se da naručujem knjige. Bio je još samo jedan dio plana.

Rukavice ćemo ostaviti za šankom. Sigurna sam da će pasti na njih. Ako ne, sutra ću smisliti nešto bolje. OK, sada pričekajmo u wcu.... minutu.... 2 minuta... Sigurno je zagrizao... još samo minuto... Izađi. Polako. Uzmi stvari, uzmi rukavice, nemoj ih ni gledati, izlazi van, uputi mu samo mali smiješak. OK, vani si pogledaj rukavice...

„TOO! Samo je jedna! HAHAH! YES!”

Sada doma i čekati poziv. A onda, dogovoriti spoj. I onda će biti moj! Samo moj! Samo na jednu noć.

Prvi spoj

Kada je Josipa dosla ispred Darijevog stana nije više imala onaj šarm slatke studentice kojoj je na pameti sto je to šugavo u državi Danskoj ili čime će se to crvi hraniti. Plan je upalio, bila je tu ispred njegovog stana kako bi nazad u vlasništvo dobila svoju zametnutu crvenu rukavicu.

„Dobit ću je. I ne samo nju.”, tako je razmišljala dok joj se glatki prst s dugim umjetnim crvenim noktom primicao zvonu.

Pozvonila je jednom kratkom,a drugi put malo duže da bude sigurna kako je čuo zvono. Čula je korak, okretanje ključa, a kada su se vrata odškrinula zapljusnuo ju je val kuhinjskih mirisa.

Pocela se smijati u sebi: „Nije valjda kuhao!?!”

Iza vrata se pojavilo ozareno Darijevo lice.

„Dobra večer Josipa! Želiš li ući?”, otvorio je širom vrata a reakciju koju je dobio nekoliko trenutaka kasnije nije bila ni slična onoj koju je očekivao. Josipa je ušla u stan, osvrnula se oko sebe i vratila pogled na njega dok je zatvarao vrata, kao da uopće nije primjetila ruže na stolu i komodama, svijeću na stolu pored postavljenog posudja za večeru i miris koji je isparavao iz mirisnih svijeća postavljenih posvuda po stanu. Ni ona nije dobila reakciju kakvu je očekivala. Očekivala je da će mu oči ispasti kad je vidi u minici i dubokom dekolteu ali na njegovo licu je mogla pročitati, pa... gotovo da je izgledalo kao razočarenje.

„Zar je slijep? Ima problema s vidom? Pa sise mi skoro vire van, a on je razočaran!”

”Ne svidjao joj se. Pa u čemu sam pogriješio. Ruže, svijeće, večera! Što fali?? Ah... žene! Ali nema veze... Ako treba, zvijezde ću joj skinuti.”

„Skuhao sam nam večeru. Rižoto sa škampima. Evo, možeš sjesti pa ću poslužiti”, uhvatio joj je kaput i objesio ga na vješalicu pored vrata. Ona je i dalje stajala na istom mjestu i promatrala: „Hm, nisi gladna? Ne voliš škampe? Želiš li nešto drugo?”

Josipa se zavodljivo nasmiješila i stavila kažiprst u usta, pocuclala ga i izvadila te rekla: „Da, želim nešto drugo.”

„Što? Reci! Ako mogu, skuhat ću nabrzaka!”, krenuo je prema kuhinji.

„NE! Stani. Ne smije biti brzo. Mora biti polako...”, rekla je zavodničkim glasom i desnom rukom skinula svilenu tkaninu s lijevog ramena: „Polako... Nekad jače, nekad.... još jače”, ogolila je i drugo rame.

Dario ju je zbunjeno gledao: „Hmmm... ovaj... a.... večera?”

„O budalo”, uzdahnula je, a zatim ga zaskočila, strastveno poljubila i počela mu otkopčavati hlače.

Uhvatio joj je ruke i malo je odmaknuo: „Hej! Pa stani malo.. ovaj... ovo baš i nije način na koji sam htio početi...”

I ona se odmaknula, sagnula i počela otkopčavati čizme do koljena. „A na koji si način, mišiću, htio početi? S večerom? Mali, nemam ja vremena za to... Počeli bi s večerom? I što onda? Malo se ljubili, pa pili crno vino, pogledavali, smijuckali? I gdje bi nas to dovelo mišiću?”, opet mu se primaknula i uhvatila ga za međunožje : „Tamo gdje možemo biti u roku od 5 minuta. Hajde... nemojmo gubiti vrijeme...”, kleknula je i ponovno mu počela otkopčavati hlače.

Dario je stajao zbunjen i u nevjerici. Kada mu je došlo do glave da mu opet otkopčava hlače, uhvatio ju je za ruke i podigao. Pogledao ju je u oči i prisječao se svojih maštarija : „Izgleda da nisi ono što sam očekivao...” Krenuo je prema vratima i otvorio ih: „Molim te, otidji”

„Neću jebeno otiči! Što si očekivao? Malu, nevinu curicu željnu cvijeća i svijeća? Želim se poševiti! Na šta sam ja gubila vrijeme!? Čamila u onom prokletom kafiću da bi mi ti rekao NE? HA! Slušaj mali, ja ne odustajem tako lako!”, izgovarala je s isprepletenim smiješkom i ljutnjom na usnama: „Dodji tu i poševi me!”

Kako bi smanjio informiranost susjeda Dario je zatvorio vrata. Gledao ju je. Bila je privlačna, čak i ovakvoj odjeci u kojoj je nije navikao gledati, ni u kojoj je nikada nije zamišljao. Imala je predivne noge... I bile su sada tu pred njim, nudile su mu se. Štoviše, bilo mu je i naredjeno da ih dodirne. Ali, jednostavno nije mogao: „Ne želim to! Ovo nije način na koji želim biti s tobom! Molim te, izadji van!”

Josipa nije tako lako odustajala. Mislila je da će dobiti ono što želi jednostavnim naredbama ali vidjela je da mu zaista mora dati ono što želi kako bi i ona dobila ono što želi: „Žao mi je. Pretjerala sam. Samo, jako mi se svidjaš, a toliko smo dana proveli... u gledanju, da jednostavno ne mogu dočekati da te dotaknem. Molim te, dopusti mi samo to”, primakla mu se po treći puta ali sada više nije bila ona nametljiva djevojka. Opet je bila djevojče koje je toliko želio i za kojim je žudio. Nježno, nespretno, slatko. Približio se i on njoj. Dotaknuo joj je lice, a ona je njega zagrlila. Usnice su im se dotaknule i jezici isprepleli. Milovao ju je po licu i ledjima, ljubio joj je obraze, vijeđe, obrve. Osjetila je da ga je napalila. Ljubeći su se primicali spavaćoj sobi. Ovo je sve više djelovalo na Darijevu maštariju.Položio ju je na krevet i nježno milovao grudi. Ona ga je potaknula da se okrene na leđa i sjela na njega.

„A sada... e vidiš SADA mogu otići!”, naglo se je digla, i istrčala iz spavaće sobe. Bila je to njena osveta za ono „Ne” koje je dobila prije par minuta. Njemu je bilo dosta. Digao se i on i potrčao za njom. Uhvatio ju je za ruku dok je uzimala čizme i kaput.

„Ne ideš nigdje! Sada ne! Što si htjela to ćeš i dobiti!”, povukao ju je za ruku prema spavačoj sobi.

„NE! Pusti me želim ići!”, počela se panično otimati.

Bio je ljut. Jako ljut. U njemu je nešto puklo. Nije mogao izdržati ovakvo zadirkivanje i iskorištavanje.

„Ne ideš ti nigdje! Ne prije nego što dobiješ ono što si htjela.“

Oči su mu gorjele dok ju je vukao prema sobi. Uzaludno se otimala ali njegov stisak je bio čeličan. Gurnu ju je na krevet i prije nego što se snašla već je ležao na njoj i rukom joj skidao čipkaste tange ali sa prevelikom silom. Gačice su se raspale, ruke su joj bile čvrsto prikovane za krevet, minica zadignuta. Htjela je vrištati ali nije smogla snage. Mozak joj se isključio nije osjetila ništa. Čak ni njega kako prodire u nju.

Što želimo?

Ne mogu reći da me je silovao. Samo mi je dao ono što želim, zar ne? Nisam ga nikada optuživala, nikada mu nisam rekla ni riječi. Nakon što je bilo gotovo samo sam se digla, obukla, i otišla. Pokušao mi je reći da mu je žao ali nisam trebala čuti te riječi da znam kako mu je žao. On nije bio taj tip koji bi to učinio iz čistog mira, užitka ili zato jer je očajan. Navela sam ga. Ali ja sam to ustvari i htjela, zar ne? Htjela sam da vodimo ljubav. I vodili smo. To NIJE bilo silovanje. Samo sam dobila što sam htjela. Ponekad ne razmišljamo o tome što ćemo kako dobiti i tko će u tome nastradati. A kada se dogodi nama počnemo razmišljati o tome kako ćemo nešto dobiti. Ali... ja nisam nastradala. Ja sam samo dobila ono što sam i htjela.

Zar ne?

Danas je bio lijep dan... Osim kise koja me je totalno razocarala jer zelim LJETO, super sam se provela... Isla sam na FFZG predati prijavu, nisam dugo ni cekala i sve se odmah rijesilo... Frendica i ja smo se uputile prema Dobrom zvuku kad eto na stanici kod Vukovarske ugledam poznatu kosu, a zatim i poznato lice... Markec aka Šime iz POROTA-e stoji na tramvajskoj stanici i siroko mi se osmjehuje... bilo mi je drago sto ga vidim, nismo se vidjeli od njegovog rodjendan, znaci 3 mjeseca, a rekao je da ce biti zaposlen u Zg zbog faksa i stvari oko banda... Nakon kratke diskusije vozi li 13 na trg ili ne igrali smo na sigurno i utrpali se u 14. Pomislila sam kako je super sto smo se nasli bas u tramvaju jer oboje moramo ici prema trgu, put traje dovoljno dugo da se ispricamo, a i bilo mi je drago sto ne trosim njegovo vrijeme vec onako.. usput si pravimo drustvo u tramvaju...

Rekao mi je kako se mora naci s Mariom pa sam Mariu samo mahnula jer su morali ici obaviti neki poslic, ali me on pozvao i priupitao kamo frendica i ja idemo... odgovorih mu da cemo biti u Dobrom zvuku, a onis u rekli ako stignu da ce doci... U Zvuk su dosle i 2 frendice koje su jucer dosle s otoka, a vec sutra idu doma, a kasnije i Mario i Marko tako da sam bila poprilicno sretna sto su oko mene ljudi koje nisam dugo vidjela (niti imam pretjrano prilike vidjeti ih), a dragi su mi... Nakon dvosatnog sjedenja u bircu uputili smo se svako svojoj kuci... svatko na drugu stranu...

Pocela sam uciti za prijamni... najsmjesnije mi je od svega sto imam neku zbirku zadataka podjeljenu na razlicita podrucja... Jucer sam u drustvu 4 akademska glazbenika (sestricna, njen muz (rade u Krizevcima u glazbenoj) i njihovo dvoje frendova) rjesavala podrucje glazbe i na skoro svako 3. pitanje pogledavali su se i govorili kako su ta pitanja bolesna.... Par ih nismo ni znali jer su pitanja stvarno ludjacka :D Jos su povisili prag... stvarno ce biti cudo ako ga upisem :D Barem ruski... plz

I napokon sam uspjela uvjeriti Maria da procita jednu moju pricicu jer sam htjela cuti kritiku... prvi dio price, "ON" je objavljen i dolje.. nastavke nisam objavljivala... Svidjela mu se i drago mi je... Jos sad Marka moram natjerati :lol: Ako hocete nastavak viknite :D :P I da.. prica nije porno

Polozila sam weeeeeeee

Opet sam malo izgubila inspiracije jer mi se cini da sam izasla iz one pubertetske faze kad sve pljujem i sad neznam sto da kritiziram heheheh

Primjetila sam da u Zagrebu ima mnogo ljudi s jako lijepim okicama...... i tako sam saznala da sam, sto se deckiju tice, totalni sucker za okicama... hehehe... Nije stvar u boji nego u sjaju i pogledu... Kao kod vanjskog izgleda... nije pretjerano bitno kako ljudi izgledaju nego sto isijava iz njih... Mozda to s okicama i nije tako cudno posto ljudi tvrde da su oci ogledalo duse...

A kad smo vec kod ociju, moje se sklapaju jer sam umorna ko pas... Nisam se bas naspaval preksinoc... Jucer sam pokusala rolati malo ispred zgrade da se podsjetim ali sam se osjecala nesigurno, a bilo je previse ljudi oko mene pa me malo bilo i sram... Jedna sam od onih ljudi koji se ne vole pretjerano sramotiti medju ljudi a kod ljudi je grozno sto i najmanje gluposti smatraju sramotom i ismijavaju ih... Priznajem da mi nije pretjerano ugodno kad mi se ljudi smiju, ali zasto mi se smiju i prije nego sto padnem? Tako da sam malo obeshrabljena za rolanje.... moram otici na Jarun... tamo mi je ugodnije...

Imali smo goste danas za ruckom i muz sestricine kume (koja titula ) me ispitivao zasto bas zelim upisati engleski i da je to los izbor i jedno me 10 min pilao s tim... mogla sam se sloziti s njim da vecina ljudi zna engleski da prestane o temi ali nisam mogla... morala sam braniti svoj stav da dosta ljudi MISLI da zna engleski... a i ne moram objasnjavati djetinjastu zelju da u zivotu radim nesto sto zapravo volim zar ne?

...bljuje mi se... jako... kad ce rezultati da se vise prekine ova agonija...jako mi se bljuje....

Vratila sam se.. iz.. amm.. pa sopinga.. da,opet ... Ovaj put su pale sandalice (400kn) i skunja (160 kn)... i to je zadnje... OBECAVAM! Frend zbog kojeg smo i isli u soping je kupio majicu za 60 kn ... i role.. pa se nadam da cemo se otici provozati po Jarunu.. naravno ako on svlada poprilicno brzo rolanje...

Sutra je na filozofskom ispit iz engleskog i svi me ispituju ucim li.. ja svima upucujem dvosmislene poglede jer neznam tocno sto uciti! To je engleski... ne mozes ga nauciti u 2 dana.. proucila sam malo pravila i to ali nece mi to previse pomoci sutra jer cu ih vjerojatno zaboraviti... Samo s mirom... bez nervoze...

Bila sam na pivici s Mariom... bas mi je fino sjela... aaaaah... Nakon dugog dana u gradu (od 9 do 17.30) dosla sam doma svojoj trudnoj "seki" koja ce roditi curicu (jucer smo saznali) Luciju.... jej! Ja sam navijala za curicu jer ipak... uvijek sam htjela malu seku :)


Polako se okuplja drustvo kod mene... gledat cemo moje snimke s maturalne zabave i slike... dolaze mi jos jedna sestricna, bratic i njegova zena pa cemo uzivati u kolacima i soku... :)

Drzite mi fige za sutra ;)


I thought maybe yesterday I would die of missing you, but then I survived another day because I knew if I didn't I would never be able to see you, touch your face and kiss you again.

Evo me u Zagrebu... doslo je do promjene plana pa sam na put krenula jucer... Trebalo nam je 4 sata da se domognemo kopna i mislila sam da cu krepati dok mi je guzica sve vise i vise trnula dok smo se vozili u nepreglednoj koloni prema autocesti... Napokon smo u Zagreb stigli u ponoc i pol, nakon 7 i pol sati voznje, a posto mi je rodjak dobio suncanicu (bravo rodjo) do nebodera sam se morala voziti u TAXIu i pljunuti dodatnih 100 kn za 15tak minuta voznje... Ali dobro, ponjela sam zaista puno stvari i nije mi se dalo vucarati to po nocnim tramvajima...

Moze se reci da je prva misija u Zagrebu obavljena, a to je soping! Kupila sam si kaprice i 6 majica za 500 kn u Amadeusu 2 zgrade od mene... to je jedna od onih cari Zagreba... I dala sam prijavu za predispit na filozofskom i saznala sam sto treba donijeti za prijavu na uciteljskoj akademiji... Stvarno jedva cekam da se sve ovo zavrsi...

Nakon obilaska faksova zavrsila sam dakle u trgovini u kojoj sam kupila preeeeslatku majicu i preeeeslatke kaprice i jedva cekam da ih obucem nekamo! Inge, kad idemo van!?

Sestricna mi je trudna i trbuh joj zakon stoji... Hoda okolo u gacicama i grudnjaku i samo vidis trbuh dok se gega i vristi kako joj je vruce... Skuhala nam je rucak i sad pravi kolac... NJAM Probala sam i cokoladu s cilijem koju joj je muz kupio u Francuskoj.. u pocetku ima okus po cokoladi za kuhanje ali onda pocinje LJUTINA... aaaa... Ali svidja mi se ... jos cu je papati... taman svaki dan kockica

Od danas valjda pocinje nekakvo proucavanje engleskog da dobro napisem taj predispit... a sutra je palacinke party kod jednog frenda... Sestricna mi danas ide u Krizevce... namjeravala sam joj se prikrpati da posjetim malo Krizevcane za koje sam sigurna da bi bili happy kad bi me vidjeli ali nazalost nema mjesta u autu drugi put